Ništa
nije slutilo da će se danas, na ovim prostorima, odigrati još jedna epopeja,
ravna onoj kada su se sudarili Ahajci i Trojanci ili, nešto kasnije Spartanci i
Persijanci. Dan je počeo idilično, a budući da smo ranoranioci, među prvima
poboli svoj suncobran na jednom od najlepših delova plaže. Deca su se rastrčala
po plaži, mi stariji raširili prema dimenzijama peškira. No, ne može čaša meda
da se popije dok se čašom žuči ne zagrči. Posle nekog vremena, tik uz nas, mada
su imali još deset hektara plaže, smestila se kaznena ekspedicija u vidu jedne
nemačke porodice. Po čemu sa znao da su Nemci? Naviklo to da napreduje preko
peščanih dina ko Romelovi jurišnici, a sve klikću u onim elf dresovima. Kao što
priliči pancer diviziji, i oni su se do plaže dovezli u pasatu, model, nov.
Čim
su razapeli svoje šatore, stolice, stolove, servise za šest osoba, portabl
internet i radio ruter, čim su izbacili na pesak kera, mačku, dva papagaja,
nešto što je ličilo na iguanu i poboli zastavu, odmah su počeli grabljivo da
gledaju na naše parče plaže. Verovatno im je zafalilo mesta za onaj fensi
desantni čamac za šest osoba koji se baškario na krovu pasata. Predosećajući u
kom pravcu duva vetar, okupio sam svoju porodicu na jedno kraće savetovanje.
Znajući kakvu hegemonističku politiku vode pripadnici tog naroda, strogo sam
zabranio bilo kakvo izazivanje sukoba jer sam znao da posle toga slede
nepravedne optužbe da smo mi prvi nabacali pesak na hladnjak sa limenkama piva
i da će nas, uz pomoć dominantne tehnike, istisnuti sa kote koju smo obeležili
svojim peškirima koji su, mada 100% pamučni i gustog tkanja, izgledali slabašno
protiv njihovih aluminijumskih ležaljki sa motivima iz Sage o Nibelunzima. Na
predlog svoje supruge, koja je izvanredni strateg, odredili smo da jedan
izviđač večito motri na njihove položaje kako bi se predupredio blickrig jer
smo bili brojčano slabiji, budući da je njih bilo između deset i sto šezdeset.
Tako
je neko vreme vladala pat pozicija na plaži Destinika o kojoj će guslari još
dugo pevati. A onda, morali su da izazovu. Te bele landras svinje su svojim
njuškama verovatno o nama govorili kao o potomcima moravki i mangulica jer sam
čuo kako sa nipodaštavanjem izgovaraju - Serbe!
Zaigra
u nama srce junačko i rešismo da pokažemo tim žderačima kobasica od koje drvo
se pravi ložica.
Nensi
i ja smo otplivali do nekih stena kako bismo ronili. Posle nekog trenutka
pojavi se i Hans sa svojim potomcima, opremljen bolje nego mornaričke foke. To
maske sa 3d naočarima, to peraja sa elektromotorima, to radari, to skeneri, to
štampači, trista čuda. A sa druge strane, nas dvoje - jedna maska! No, nismo
odustajali. Ronili smo na dubinu od pet metara i izvlačili školjke, krabe,
ježeve, čak i jednu antičku kutijicu za nakit, sa motivima Olimpijade 2004. A
oni, ništa! Šipak! Mućak! Ni kamen nisu izvadili! Ono, jeste, sad moram ženi da
vratim 12 evra što je potrošila u prodavnici na lakirane školjke, onu kutiju za
gumice i druge džidža - bidže koje je neopaženo pobacala u more kako bismo mi
izvukli. Posle toga, iscrpljeni, povukli smo se na svoje položaje. Ispod oka
gledali smo jedni druge. Oni su pili pivo, a mi jeli breskve. A onda su opet
morali da izazovu. Nisu mogli da sede sa mirom.
Njihov
najmlađi se izazivački približio našem utvrđenju i počeo da žonglira lopticu
reketom za tenis na plaži. Pa, gde ćeš u riljano, dečko! Zar ti ne znaš da smo
mi slavni potomci Slobodana Bobe Živojinovića, koji je jeo onaj bajati sendvič
na Australian openu, a da ne pričam o Noletu, čiju je svadbu pratilo više ljudi
nego prenos Bitlsa preko satelita? I tako, žonglira onaj mali, a oni njegovi
sve rokću od zadovoljstva. Tad ustade moje najmlađe čedo i priđe mi s rečima:
-
Jel slobodno, care gospodine, da ja idem na megdan Švapčetu?
-
Jest slobodno, moje milo dete!
Trže
Maša reket iz peska i ode malom na biljegu. Al' da vidiš čuda golemoga! Šetala
ga Maša malo vamos, malo tamos, a kad joj se bilo dosadilo, ona pogleda u mene,
a ja joj rekoh:
- U
meso udri, ćero! - te ga ona onom lopticom tvrdom dva - tri puta u telo, a
bogami jednom i u glavu, pa se mali vrati plačući kući.
I
tako, pobediše Srbi kao i uvek. To vam je bilo i za Prvu, Drugu i svih sedam
ofanziva, bilo vam je to i za Titovog Reksa što poginu braneći Maršala, i za
Prleta i Tihog, i za Krigera, i za Dalibora avijatičara, koji da ne poginu,
nikad ne bi Radoš snimio Sekulu i Selo gori, to vam je i za 22. decembar jer
smo se večito smrzavali proslavljajući ga, to vam je za sveeeee! AAAAAA!
Na
kraju, poneli smo se viteški. Pokupili smo naše stvari i velikodušno ponudili
Nemcima naše mesto na plaži. Ali, imali su oni većih briga. Na pasatu ispustila
guma, a dizalice nema jer pasat nije predviđen da se kvari. Onda ja izvadim
dizalicu i ponudim Hansu pomoć. A on, stisne mi ruku i, kroz suze mi reče:
-
Danke!
A
ja držeći mu onu ruku u desnici, pokazah levom ka grčkom selu i rekoh mu:
-
Seizen sie gestadt? Das ist Walter!
Jer
to je sve što umem reći na nemačkom.
Нема коментара:
Постави коментар