Vrtela sam se na stolici
već četiri i po sata i pažljivo zagledala atraktivnu sekretaricu dok sriče
slova mojih konkurenata svaki put kada bi se pojavila na vratima kabineta
obloženih kožom.
- Bože sveti, ima li kraja
ovom intervjuu? - više puta bih se zapitala dok bih ispod oka pratila pomeranje
skazaljki na ručnom časovniku.
Ovo je bila prilika mog
života za koju sam se školovala i doškolovavala prethodnih desetak godina.
Mesto otpravnika poslova u jednoj od prekomorskih ambasada naše zemelje je ono
o čemu sam sanjala svih ovih godina dok sam bdela nad knjigom.
- Svetlana Vasilijević,
začu se sricanje mog imena i ja ustadoh sa stolice, popravih komplet i uz dubok
uzdah, zakoračih u prostranu kancelariju Ministarstva inostranih poslova.
Za prostranim stolom od
mahagonija sedelo je troje činovnika u skupim odelima. U sredini žena sa strane
dvojica bezličnih muškaraca. Pred njima - gomila papira. Naše biografije.
- Svetlana Vasilijević?
- Da, ja sam.
- Zbog čega Vam je ime
ovako dugačko?
- Molim!?!
- Pitam, zbog čega vam je
ime ovako dugačko? Kako mislite da vas predstave u Maleziji ili Kini? Polomiće
jezik dok ga izgovore.
- Šta da radim, kumu se
dopalo to ime. Mogu da Vam ga pozovem pa se požalite njemu, besno sam
odgovorila.
- Svoje neslane šale
ostavite za ukućane, osorno se javi predsednica komisije.
- Izvinite.
Trebalo je o tome da
mislite pre nego što ste se prijavili na konkurs. Evo, imamo već nekoliko Mia ,
Lea, jednu Ana - Mariju, čak i Luizu. To su imena koja su kosmopolitska,
idealna da nas predstavljaju u inostranstvu.
- Jeste li razmišljali o
tome da budete Ceca ili Caki? To je kraće, efektnije. Oglasi se jedan od onih
sivih ljudi pored predsednice.
- Ne znam, ukoliko bude
potrebno, promeniću.
- U redu, što se tiče
škola, vidimo da ste završili fakultet, master u Italiji, doktorat u Ženevi.
- Prošla sam i nekoliko
diplomatskih kurseva u SAD, Francuskoj, Briselu ...
- Da, da, da ...
interesantno, nego, umete li vi nešto da radite?
- Kako, molim?
- Imate li vi iskustva? Da
li znate da zakuvate kafu, da se javite na telefon, zavijate li sarme?
- Kakva su to pitanja? Da
li je ovo posao za otpravnika poslova ili kafe kuvaricu?
- Štedimo na svim nivoima,
smanjujemo broj zaposlenih, gospođo ...
- Gospođice, ja sam
gospođica!
- Imate 28 godina i niste
udati, c-c-c.
- Molim, to su intimna
pitanja!
- Jesu, ali gde ste
utrošili sve te godine? Srbija treba da se razmnožava ...
- Školovala sam se, nisam
imala vremena!
- A, to! Nego, govorite li
strane jezike?
- Engleski, italijanski i
francuski tečno, ruskim se služim.
- Ako, ako, ruski je jezik
budućnosti. Nas i Rusa, trista hiljada miliona! A svojim jezikom?
- Molim!?!
- Služite li se oralno? -
nije odustajao idiot u tamnoplavom odelu.
- Kolega misli da li se
služite i pisanim i usmenim govorom, pokuša da zabašuri gaf predsednica.
- Naravno, hladno
odgovorih ja.
- Moćete li, Caki da
ustanete?
Ja poslušah. Već sam
gubila strpljenje. Ova dvojica su se domunđavala iza šefičinih leđa.
- Nije loša, visoka je.
- Daščara, nisam
oduševljen, a i usne, tanke, ko u tašte.
Ponovo se obratiše meni.
- Jeste li spremni na
stalno usavršavanje i ulaganje u sebe?
- Naravno, to i radim svih
ovih godina.
- Onda biste mogli da
uložite malo u usne, a i u grudi, bar za broj veće.
- Mislim da ste zaslužili
da vas pljunem, gospodine.
- Samo polako, gospođice,
završavamo. Koliko se razumete u spoljnopolitičke tokove?
- Savršeno poznajem
partijske i državničke podele u većini većih zemalja sveta.
- Odlično, znate li broj
telefona vozača Milivoja u konzulatu u Frankfurtu?
- Ne znam, otkud bih
znala?
- E, pa, onda ništa.
Milivojev broj treba da znate u pola dana i noći jer ako konzulu zatreba prevoz
kući iz muškog kluba u pola tri ujutru koga ćete zvati, ako ne Milivoja?
- Ja ovo ne mogu da trpim
više! Da li vama treba diplomata od karijere ili posluga?
- Meni treba žena, a
Milutinu ovde sekretarica. Otpravnika poslova smo izabrali još pre tri sata, pa
sad smo prešli na tačku razno.
Нема коментара:
Постави коментар