понедељак, 11. мај 2015.

TATI, KOJI SI TI KONJ?

Biti otac devojčicâ nije samo čast, nego je i privilegija. Ne može se svako pohvaliti time da je jedan dan princ na belom konju, drugi put Petar Pan ili već junak koga su za taj dan devojčice u igri projektovale. Moja deca su u tim igrama otišle korak dalje.



TATI, KOJI SI TI KONJ?

Imao sam savršen plan za to jutro.
Alarm je bio namešten na 7:45, što mi je omogućavalo 87 minuta dužeg spavanja od uobičajenog. Kroz polusan sam ispratio odlazak supruge i starije ćerke, koje nisu bile te sreće, u školu, i zadovoljno se raširio u bračnom krevetu dopuštajući sebi čak i takav luksuz da zahrčem. Krajičkom oka sam uhvatio vreme na satu - 7:00.

7:03
 Vrata se sa treskom otvaraju i u sobu poput furije uleće Maša! Skačem iz kreveta i u panici pokušavam da navučem trenerku! Gde gori!?! Kome je loše?

7:04
- Tati, došla sam da gledam Minis konjiće.
- Gledaj ih u dnevnoj sobi, ko ti brani?
- Ne mogu sama, potrebno mi je društvo.
Bez pitanja se uvlači pod pokrivač i gura se uz mene. Dok se ona meškolji, mene hvata san.

7:10
- Tralalala! Tralalala! Tralala! Uvodna špica grmi kao jutarnja truba, a prati je Mašina popjevka u kojoj ona kasni dobrih pola takta. Kakofonija zvukova me budi.
- Maki, daj mlomlim te ... utišaaaajj malo, hrk!
- A ti kad gledaš košarku pa mama beži kod babe u prizemlje?
- Hrk, ne prič... hrk ...gluposti. Tonem u bunilo.

7:13
 - Tati, tati!
- A? Šta je sad, Maki?
- Koji si ti konj?
- Molim?
- Kažem, koji si ti konj?
- Najveći mogući! Pusti me da spavam. Imam još pola sata.
- Ma, ne, koji si ti konj iz Minis konjića?
- Ne znam. Valjda onaj koga najviše maltretiraju.
- Dobro, kad nećeš da pričaš, a ti spavaj.

7:17
- E, tati!
- Jaoj, šta je sad!?!
- Setila sam se. Ti si Pinki paj!
- Dobro, pusti me ... hrk ...da ... spavam ...

7:21 - Tati!
- Ja ovo ne mogu više. Šta je sad?
- Gladna sam.
- Šta bi jela?
- Štrudlu. Da podgreješ u mikrotalasnoj. I da skineš gornju koricu.
- Aham.
Odlazim u kuhinju i onako u negližeu zaspim za stolom. Zvuk mikrotalasne baš uspavljuje. Budi me zvonce. Opečem prste na tanjiru.

7:27
 - Evo ti štrudla.
- Hvala. A ja bih i čokoladno mleko.
- Nema.
- Ima, baba nam je pravila sinoć.
- Idi dole kod babe pa je budi da ti pravi čokoladno mleko.
- A, ne smem. Ja čekam babu da probudi mene.
Odlazim ponovo u negližeu u kuhinju. Nema kuvanog mleka. Spavam za stolom sve dok mleko ne iskipi i ne probudi me rezak miris zagoretine. Pravim čokoladno mleko i stavljam roze cevčicu. Cevčica se od toplote skvrči kao loknica Ruda Gulita.

7:38
 - Ulazim u sobu noseći prohlađeno čokoladno mleko. Maša spava. Završili se konjići. Spuštam šolju na noćni stočić, uzimam telefon i isključujem alarm. Vreme je da se spremam za posao. Oblačim se u tišini i krećem ka vratima sobe. No, ipak…

8:46
- Maki! Hej, Maki!
- Mham? Pusti me, tati, spavam!
- Doneo sam ti čokoladno mleko.
- Ne mogu .... hrk ... što si takav ....
- Nego, Maške, samo nešto da te pitam?
- Aha?
- Koji si ti konj?


Naravno, sve se to moglo i kraće reći.


- Tati, tati!
- Molim, dušo?
- Sad sam pročitala dole kod babe!!!
- Šta si pročitala sad?
- Mama je u horoskopu Bivo, Nena Zmija, a ja sam Pas. To je kineski horoskop.
- Vau, super!
- A, šta si ti u kineskom horoskopu?
- Ja sam Tigar.
- Aha, nisi valjda?
- Jesam, mala. Zašto si razočarana?

- Pa mislila sam da si Konj, moj mali poni.

недеља, 10. мај 2015.

BAKA PRESRETAČ

     Moja baka je propali ruski knez iz "Romana o Londonu" Miloša Crnjanskog. Vratar na ulazu kod mojih roditelja. Verni čuvar naše sirotinje. Iako gluva kao političari na vapaj naroda, niko ne može proći, a da ga ona ne presretne pitanjem: " A gde si ti pošao?" Nije to samo izraz radoznalosti već i večita briga da se njenom potomstvu ne desi nešto u tom velikom strašnom svetu. Kao spoljnom momku, da ne kažem slugi, meni je u opisu posla da nekoliko desetina puta uđem i izađem iz kuće. Svaki put se redovno čekiram kod bake iako je prošlo možda par minuta od poslednjeg pojavljivanja u hodniku. Naravno, dok baki saopštim gde sam pošao, to čuju i komšije iz druge ulice, tako da ne moraju da izlaze u dvorište na ovu hladnoću kako bi otpratili dešavanja u našoj kući.
- A gde si ti pošao?
- U prodavnicu.
- Check
- A gde si ti pošao?
- Po teglu krastavaca.
- Check
- A gde si ti pošao?
- Da stavim ugalj u kotao.
- Check
- A gde si ti pošao?
- Kod švalerke.
- Šta kažeš, ne čujem, sine?
- IDEM KOD ŠVALERKE!!! SAMO TU NISAM IŠAO DANAS!!
- E, moj sinko, za taj posao se ne hvališ okolo. Šta vičeš, čujem ja sve, nego nije dobro da te čuje žena.


Baka, uvek zabrinuta za svoje potomstvo.

субота, 9. мај 2015.

NEŠ SE TI UDAT' , ĆERO!



Svima nama, koji živimo u matrijarhatu, odavno je dobro poznato isledničko pitanje koje se uvek nekako postavi u trenutku kada se, krišom, sa verom u moguće izbavljenje, hvatamo za kvaku spoljnih vrata:
- A gde si ti pošao?
Još od najranijeg detinjstva, preko puberteta, adolescencije i zrelih godina, uvek se nađe par budnih očiju koji isprati svaki naš odlazak u nepoznato, u taj opasni svet zadimljenih kafića, hladnih fiskulturnih sala i opasnih teatara gde se konstantno nalazimo u opasnosti. Preživeo sam babe, majku, sestru, ženu, psa, koji ne ume da govori, ali joj se u pogledu vidi prekorno pitanje, a sada su na scenu stupila i deca. Dok je Nevena, srećom, zašla u pubertet u kome nema mesta za mene, mali vrtirep istrajno i sa velikim žarom, nastavlja da me presreće po kupatilu, hodnicima i drugim mestima odakle joj se najmanje nadam.
- A gde si ti pošao?
Probao sam lepim da joj objasnim, onda sam je terao u peršun, ali mali Kolombo bi sve to stoički podnosio i, kao papagaj, nastavljao:
- A gde si ti pošao?
- Slušaj, mali, ne možeš ti to da me pitaš!
- A što?
- Vidiš li onu ženu tamo, tvoju majku?
- Vidim.
- E, samo ona ima pravo to da me pita, a ja imam pravo da joj ne odgovorim. Ti ne možeš da me pitaš " A gde si TI krenuo?"
- Dobro, ako nemam pravo da te pitam " Gde si TI krenuo?", mogu li da te pitam onda - i tu zasjaše crne okice-
- Gde ste VI to krenuli?


Tata, svaki put namagarčen

четвртак, 8. мај 2014.

SVE JE U DETALJIMA



Samo što sam seo na terasu da sklopljenih očiju provarim svoj obrok, kad se moja bolja polovina poput duha nađe preda mnom. Isturila je svoju nogu i pokazivala mi nešto nožnim prstima.
-          A, šta kažeš na ovo?
-          Ne znam, ženo, nisam ja uprljao, majke mi! Mislim da je ovo trag čokolade, a ti znaš da sam ja na dijeti.
-          Ma, ostavi te pločice, oribaćeš ih posle. Kaži dragička!
-          Koliko će to da me košta?
-          Kupila sam novu torbu!
I stvarno, metar dalje od vrha njene noge stajala je nova torba, na mestu gde obično i treba da stoje torbe. Da mi nije napomenula, stvarno je nikad ne bih primetio.
-          Baš je lepa. Slaže ti se uz … Počeh da gledam uz šta bi se mogla složiti roze torba. Uši?
-          Ti si osetljiv na detalje kao daljinski na EI Niš televizorima. Povedi računa nekad da me pohvališ zbog nečeg novog što si saznao o meni.
-          Hoću, dušo, sigurno.
-          Znam, to uvek kažeš. I čemu ti služe oči, pitam se?
-          Služe da optičari zarađuju novac na njima. Eto,treba da promenim dioptriju na naočarima.
-          Bože, koliko samo novca nam odlazi na te naočare!
-          Poslednje sam kupio pre petnaest godina.
-          Izvini, žurim! – bilo je poslednje što sam čuo od nje.
Naravno da i dalje nisam obraćao pažnju na detalje. Tako sam, kada mi je, nekoliko nedelja kasnije, pokazala svoje nove minđuše, opipao njene žlezde na vratu, a novu frizuru sam joj upropastio vezujući joj krompir oko glave jer sam od njenog silnog dodirivanja po glavi pomislio da joj se vratila migrena. Šteta, krompir je bio ivanjički, vrlo kvalitetan.
Nije to bila samo moja krivica. Moram napomenuti, moja bolja polovina me je često hvatala nespremnog.
Dok sam jedno veče rešavao zagonetku računa, zaletela se ka meni sa ispruženom rukom. Namah su mi se brojevi pomutili u glavi, jer sam već video novi prsten u kolekciji.
-          Vidi, vidi, kako je sjajan! – kliktala je moja žena.
Trenutno sam obnevideo od straha. U glavi su mi se ređale slike majstora koji seku vodu, struju i internet. A sve zbog komada zlata na prstu. Propeo sam se na prste kako bih video novi predmet obožavanja. No, i ona je podigla ruku. Pravo pod nos.
-          Pogledaj, novi lak za nokte. Slaže mi se sa maskarom.
Meni se noge odsekoše od sreće i ja padoh u fotelju. Moja žena me pogleda prekorno.
-          Opet ništa ne primećuješ! Sve moje drugarice imaju tako pažljive muškarce. Jedino meni je zapao kamen neosetljivi.
Čvrsto sam obećao da ću promeniti svoj odnos prema detaljima u ženinoj pojavi. Vežbao sam ispred ogledala, pratio kolumne, zagledao je svaki put kada bi se vratila kući. Rezultat je bio katastrofalan.
-          Baš ti je lepo ispala zadnjica na farmerkama. – usudio sam jednog dana da joj se obratim.
-          Znala sam, znala sam da me je prevarila da su mi savršene! – zajecala je na sredini sobe vrteći se u krug kao pas za svojm repom. – Idiote jedan, misliš da ja ne znam kolika mi je zadnjica! – to je bilo upućeno meni.
Shvatio sam da je bolje da ćutim i da se potrudim bolje. Počeo sam da proučavam njene drugarice jer mi je bilo lakše da grešim na tuđim ženama nego na svojoj. Uz sebe sam nosio notes i počeo da zapisujem detalje koji su mi se učinili interesantnim.
Svake nedelje moja polovina organizovala je trač – klub sa svojim drugaricama. Sedele bi u dnevnoj sobi i okretale šolje kafe, tumačeći otiske. Sačekao sam pogodan trenutak i ušao u zabranjenu zonu.
-          Dobar dan, moje dame, kako ste? Draga moja Marija, taj novi broš ti je fantastičan! Tako se dobro slaže sa tvojom torbom.
-          Oh, hvala ti! – pocrvene Marija. – Baš mi to i moj muž …
-          A tek ta torba, pravi je hit! Odlično se uklapa uz sve, a naročito uz boju onog BMW-a.
-          Kog BMW-a? – ušeprtlja se Marija.
-          Pa onog kojim te je tvoj novi ljubavnik dovezao do motela „ Evropa“.
-          Ha-ha-ha, a šta si ti tražio tamo, da te neko pita? – prostreli me žena pogledom, dok je Marija sasula čašu vode u sebe, boreći se da ostane pri svesti.
-          Čekao sam Ljiljanu da izađe iz motela sa Marijinim Đoletom!
-          Šta-a-a! – Marija sasu još jednu čašu vode u sebe.
-          Molim te, to nije istina! – zavapi Ljiljana, crvena kao bulka.
-          Kako nije, molim te? Pa tamo ste otišli pošto ti je u butiku kupio te nove crvene čizmice koje ti se savršeno slažu sa čipkanim vešom! – sav ponosan sam čitao iz svog notesa sve moguće detalje iz njihovih života.
U tom trenutku moja polovina uze kristalnu činiju i veoma preciznim udarcem promaši moju glavu i sruši sliku na zidu. Srećom, grickalice su već bile pojedene pa i nije bila učinjena neka velika šteta. Na kraju krajeva, i to što Marija i Ljiljana više nisu dolazile kod nas nije bila velika šteta. Mnogo je bilo detalja u njihovim životima, ko će sve to popamtiti i zapisati.


субота, 15. март 2014.

DODATNO BACANJE



Kao bez duše sam utrčao u kuću. Majka je začuđeno podigla glavu sa nekog krompira koji je čistila za ručak.
- Šta se desilo? Gde gori?
Samo sam joj se nasmejao i preskačući po dva stepenika ispeo na sprat, tamo gde se, na dnu mračnog hodnika, nalazila moja soba. Ranac sam odložio na pod, pomilovao svog hrčka Srećka i potrbuške legao na krevet. Stisnutu pesnicu leve ruke držao sam ispred očiju ne mičući pogled sa nje. Nisam imao hrabrosti otvoriti je.
Najzad, posle nekoliko minuta dugih kao večnost, otvorio sam ruku i na krevet pažljivo spustio zgužvanu ceduljicu. Onakvu kakvu đaci svakodnevno, da njihovi nastavnici ne vide, dobacuju jedan drugome. Prevukao sam nekoliko puta kažiprstom preko nje da je izravnam, mada za tim nije bilo potrebe jer sam sadržaj ceduljice znao napamet.
- Sviđaš mi se. Dođi večeras na košarkaški trening u salu. Ja takođe treniram. Svetlana 7/2
Gledao sam netremice u papirić, prstima prevlačio uredna, ženska slova, prateći njihov oblik. Poznavao sam tu Svetlanu, onako, sa hodnika. Visoka, lepa plavuša sa sitnim, jedva vidljivim pegama bila je san svakog ustreptalog dečaka. Naročito nas, bubuljičavih štrebera. Nisam ni primetio kada mi je tutnula papirić, ali znam da mi se značajno nasmešila kada sam, otvorenih usta, pročitao te tri rečenice i potražio je pogledom na hodniku.
Bilo je tek dva sata, a trening je počinjao u šest. Imao sam sasvim dovoljno vremena. Prvo je trebalo pronaći odgovarajuću sportsku opremu. Da idem u školskom šerpa plavom šortsu i onim borovo patikama, nije dolazilo u obzir. Pre bih skočio sa terase. Video sam već po hodnicima te košarkaše. Visoki momci, tesanih glava i širokih ramena, patike i opremu kupovali su kod šanera koji ih donosili iz Italije. Raspakovao sam svoju odeću i ustanovio da se oblačim kao politička elite kineske Komunističke partije. Razočaran, seo sam na ivicu kreveta i glavu podupro rukama. A da pozovem nekog i pozajmim majicu? Majka bi me ubila. Mi jesmo bili srednja srednja klasa, ali poštena i siromašna. Setio sam se da moja sestra ima nekih majica koje su mogle proći kao strane.
Brzo sam otvorio njen orman i iz njega nasumice izvadio nekoliko komada. Jedva sam se nekako odlučio za jednu belu koja je napred mala odštampan lik Džona Bonžovija, sestrinog omiljenog pevača. Patike! Gde sad da nađem košarkaške patike? Jedino što sam ja imao, a da je podsećalo na sportske patike, bio je par crvenih starki, poklon od tetke iz Francuske. Nosio sam ih samo kad je vreme bilo idealno ili kada smo išli negde u goste jer takve patike niko u mom društvu nije imao. Ubacio sam stvari u ranac, seo na ivicu kreveta i čekao.
-          Šta to radiš, sine? Siđi da ručamo!  - majčina glava proviri u sobu.
-          Ne mogu, nisam gladan. Uskoro idem u školu.
-          Šta ćeš ponovo tamo? Pa, malo pre si se vratio odande. – ne odustaje moja mama.
-          Moram. Imam tre … testiranje za takmičenje iz fizike.
-          Ah, ti nastavnici, ne daju vam da dišete! Dobro, ali siđi bar da uzmeš parte pite od jabuka.
-          Hoću, mama, silazim.
U petnaest minuta do pet bio sam ispred ulaza u salu. U stvari, krio sam se iza žive ograde čekajući Svetlanu da se pojavi. Došla je sa još tri drugarice, pozdravila se sa okupljenim dečacima i ušla u salu. Sačekao sam dok se i poslednji okasneli dečak nije izgubio u tmini hodnika pa sam i ja ušao unutra. Zapahnuo me je dobro znani vonj znoja pomešanog sa vlagom podruma i mirisom jeftinih dezodoransa. Na brzinu sam se presvukao i zakoračio u salu.
Tamo je već desetak dečaka ubacivalo lopte u koš. Na trenutak su me osmotrili, a onda se vratili svojoj igri. Video sam i Svetlanu. Stajala je na suprotnom kraju sale okružena drugaricama i nešto sa njima raspravljala. Kada sam ušao u salu, skrenula je pogled ka meni i nasmešila se. Noge su mi se odsekle. Uhvatila me je panika. Gde? Kuda? Na koju stranu? Znao sam da sada ne treba da priđem njoj, da treba da „ iskuliram“. Kako da iskuliram kada mi se srce zaustavilo u grlu preteći da me uguši? Okrenuo sam se levo – desno u potrazi za nekim skloništem, ali to je bila sala, a ne park!
-          Pikljo, šta ćeš ti ovde? – začu se glas jednog osmaka, za celu glavu višeg od mene.
-          Došao sam … - nakašljah se – došao sam na trening!
-          Ej, mali, ne seri – nadoveza se drugi, grdosija sva u krastama koje je i sada stiskao prstima – ti i tvoji štreberi ne prilazite Sali ni kad je redovan čas. Šta ćeš ovde, govori?
-          Pazi da ti ne kažem! – glas kao da ne beše moj, već dopiraše negde iz dubine. – Šta to radiš, idiote, ubiće te!?! – javi se konačno i moj mozak, koji je do tog trenutka bio zaokupljen razmišljanjem o Svetlani.
-          Ma, jebem li ti mamicu mršavu! – zaurla Krastavi i gurnu me svom snagom u grudi.
Prostro sam se po parketu koliko sam bio dug. Što i nije bilo toliko mnogo jer sam bio najniži i najsitniji od svih prisutnih. Niži čak i od Svetlane. Koja je i dalje stajala sa strane i , kako se meni tada činilo, zagonetno smeškala ( koliko samo ljubav može biti slepa!).
-          Šta se to dešava? – začuo se strogi glas Rođe Rođenog, nastavnika fizičkog u našoj školi.
-          Ništa, malac je promašio kabinet matematike pa ga upućujemo da se vrati – zbrza spremno Krastavi i podiže me lako na noge.
-          Rođeni, šta ćeš ti ovde? – drugarski me zagrli Rođa. Skup parfem, pomešan sa blagim mirisom cigareta zapahnu mi nozdrve. Rođa je bio glavni frajer u školi, a bogami i u čitavom kraju i nije bilo devojke koja bi ostala imuna na njegove glupe dosetke i bicepse. Mada, među nama učenicima se pričalo da ni devojčice iz osmog razreda nisu ostajale imune na Rođu. Ali, to smo pričali mi, bubuljičavi tinejdžeri, ljubomorni na te Kazanove.
-          Došao sam da probam da treniram košarku – nekako sastavih smislenu rečenicu.
-          A znaš li ti uopšte da igraš?
-          Znam, kako ne znam! – slagah ja u trenutku, misleći da poznajem košarku jer sam je gledao na televiziji.
Hteo je Rođa još nešto da me pita, ali se kod njega stvori svetlana i brzo mu šapnu dve – tri reči na uvo. Rođi se nasmeja brk, pogleda ispod oka mene, pa se okrete Svetlani i reče:
-          E, jesi đavo, mala!
Nastavnik dođe na sredinu terena i okupi dečake. Mene je zagrlio i predstavio. Rekao je da ću i ja danas trenirati sa njima jer njihovoj ekipi fali kvalitetan plejmejker. Šta je taj plejmejker trebalo da radi, ja nisam znao, ali sam bio neizmerno zahvalan Svetlani što se zauzela za mene kod Rođe. Podelio nas je u dve grupe. Krastavi je bio u protivničkoj i mislio sam da sam se izukao. Oh, kako sam samo naivan bio.
Ču se zvuk pištaljke i utakmica poče. Jedan dugajlija iz moje ekipe mi baci loptu i ja tek sada zaključih šta je trebalo da radi plejmejker. Ostali igrači se razbežaše po terenu i ja ostadoh sam sa loptom u rukama.
-          Baci je! Baci je, žgoljo! Baci je, some! – vikali su uglas i moji i protivnički igrači. Tupo sam gledao u onu loptu koja kao da se pridružila urlicima sa terena:
-           Baci me! Baci me, žgoljo pikljavi!
Sekundu pre nego što me je protivnički igrač oborio na pod ja sam loptu bacio visoko u vazduh. Sa poda sam pratio kako leti ka plafonu sale u očajničkom pokušaju da pobegne. Bilo me je žao.
-          Luzeru! – vrati me u stvarnost glas Krastavog koji je stajao nada mnom. – Ustaj ili beži kući, nemoj više da se izležavaš!
Ostatak utakmice proveo sam po ćoškovima da ne smetam ostalim saigračima koji su se pomirili sa sudbinom da će na terenu biti slabiji iako su imali isti broj igrača kao i protivnička ekipa. Rođa se nije oglašavao, osim kada bi me neko u prolazu ili bloku munuo jače laktom u rebra. Svetlana  se i dalje smeškala svojm anđeoskim osmehom.
Već mi je duša bila u nosu i sve češće sam zastajao da se odmorim držeći ruke na kolenima kada se, odjednom, nekim čudom, odbijena lopta nađe u mojim rukama. Kao u petparačkim mladalačkim komedijama koje sam gutao sedeći usamljen u svojoj sobi, pomislio sam da je konačno došao moj trenutak. Uzeo sam loptu i potrčao ka protivničkom košu. Nisam je udarao o pod, ko je o tome i stigao da misli. Rođa je bezuspešno duvao u svoju pištaljku, ja ga nisam čuo. Pred očima mi je samo stajao koš u koji je trebalo da spustim loptu. Biće to pobeda za mene! I pobeda za Svetlanu! Bio sam na samo tri koraka od cilja. Zastao sam pred košem koji mi se učinio visok kao kakva desetospratnica. Privukao sam loptu grudima i zamahnuo iz sve snage. A onda sam osetio kako me nečije ruke grabe i kako moj šorts nezadrživo klizi nadole.
Nisam imao hrabrosti da spustim pogled. Gledao sam pravo u sitne oči Krastavog koji je stajao pored mene držeći u ruci moj šorts. Zbunjeno se osmehivao, nesvesan u trenutku šta je uradio. Ali su zato svi okoli bili svesni i smejali se . Smejali su se tako jako da su u salu prizvali i većito pijanog domara Miletu koga ni razglas nije mogao da dozove. Smejala se i Svetlana, ali njen osmeh nije više bio anđeoski, već iskrivljen, u grču. A još više me je zabolelo to što ja ka meni i mom međunožju upirala prst kao da svima želi da pokaže čemu se smeje. A najslađe se smejao Rođa. Stajao je na sredini sale i rukama se držao za stomak. Lice mu se zacrvenelo, a usta grabila usajali vazduh. Imao sam utisak da će nas sve u sali progutati.
Oteo sam Krastavom šorts i istrčao u hodnik. Zatvorio sam se u svlačionicu i navrat – nanos obukao. U sali se još čuo smeh. To me je najviše bolelo. Nisam mogao pobeći kući jer je ključeve imao samo Rođa. Sedeo sam u mraku i proklinjao trenutak kada sam uopšte pomislio da bi moj život mogao biti film. U tom trenutku u svlačionicu uđe Rođa.
-          A tu si, rođeni! Slušaj, dešava se to svakome. Nije bilo namerno, evo i Dušan je došao da se izvini. Na vratima je stajao Krastavi i kreveljio se. – Hajde, Dušane, izvini se drugu.
-          Izvini, brate, nije bilo namerno – Krastavi se jedva uzdržavao da se nasmeje. – Sam i kriv
-          Hajde, debilu, izlazi napolje! – viknu Rođa razvlačeći usta, a ovaj kao da to jedva dočeka i izlete smejući se u hodnik. – Nije to ništa, dešava se svima. I ne brini, nećeš ti još da se ženiš, pa da ti treba … alatka. Porašće, samo još treba da piješ mleka.
-          Dajte mi ključeve, ja bih da idem kući – glas mi je treperio u pokušaju da ne zaplačem.
-          A, ne smem sad da te pustim! Šta znam gde ćeš ti da ideš i šta ćeš da uradiš sa sobom – kao da se uozbilji Rođa. – Nego, dođi ti u moju kancelariju, popij sok, gledaj malo televiziju, a mogao bi i Milju da mi pričuvaš dok si tu.
I ne dajući mi da se otmem čvrsto me zagrli i ugura u kancelariju nastavnika fizičkog. Za malenim stolom sedela je i crtala devojčica ne starija od 6 godina, njegova ćerkica, Milja.
-          Sine, evo ti ovaj rođeni, on će sad sa se igra sa tobom dok tata ne završi trening. A posle idemo na kolače, važi?
-          Važi, tata – oglasi se crnokosi devojčurak. – A, kako se ti zoveš?
-------------------------------------------------
-          A, kako se ti zoveš?
Prošlo je dovoljno vremena, dovoljno da svi zaborave ko je bio Piklja, Žgolja, Crvić, kako su me sve u školi posle te nesreće zvali, dovoljno da Svetlana odraste i da se uda za Krastavog koji ju je u nastupima ljubomore ubijao od batina, dovoljno da Rođa ostari, izgubi kosu i doda nekoliko nekoliko kilograma. Zagleda se u mene pogledom čoveka koji je krio da ne vidi dobro, ali ne mogaše me poznati.
-          Dragan, tata, zove se Dragan, već sam ti danas rekla da će doći po mene.
-          E, pa, dobro došao, rođeni - čvrsto mi steže ruku. A, ti izlaziš negde sa mojom Miljom?
-          Malo, dogovorili smo se da odemo do keja na sladoled.
-          Ako, ako, lepo je to. Samo, pazi šta radiš, Milja je još maloletna – pola ozbiljno, pola u šali reče Rođa.
-          Tata, molim te, punim osamnaest za nekoliko dana – uznemiri se Milja.
-          Ništa ne brinite, gospodine, ovo je samo prijateljski, porašće ona za udaju. Samo treba još mleka da pije.
Senka sumnje prođe Rođinim licem. Mučio se da u svest prizove trenutak odakle su mu bile poznate te reči.
-          A čime se ti baviš u životu?
-          Završio sam studije, tražim posao. Igram košarku u V. dok se ne zaposlim.
-          Igraš košarku? Svaka čast. Volim sportmene. A ko te je trenirao? Možda ja, he-he-he?
-          Nažalost, nisam bio te sreće i talenta da me vi vodite.
Milja se ubaci između nas dvojice. Mirisala je na proleće i bila veoma lepa.
-          Idemo, Dragane, ostavi ga da tuguje što nije stvorio ni jednog poznatog igrača.
Uhvatila me je pod ruku i ušli smo u moj auto.
-          Gde idemo, mala? Hoćemo li u  …
-          Ej, ja imam osamnaest godina i jebe mi se za sladoled. Vozi kod tebe na gajbu i ne pitaj ništa. Bićeš moj poklon za rođendan.

U retrovizoru sam ugledao Rođu kako gura ispalu majicu nazad u trenerku. Bio je ostario i na trenutak mi ga beše žao. Ali, samo na trenutak. Dragan se spremao da postigne koš i dodatno bacanje u poslednjoj sekundi svog filma.

четвртак, 13. март 2014.

IZBORNA VOLJA NARODA



Mili Bože, na svemu ti fala!
Kad se šćaše po zemlji Srbiji,
Po Srbiji zemlji da bira se.
Tu se zdesi takva utakmica 
Potrese se zemlja iz korena.
Tu Krezovi nisu radi kavzi,
Nit su radi stranci izjelice 
No je rada sirotinja raja
Koja voli kutije čuvati
I uz kute blago prebirati
Silno blago, tri 'iljad dinara!
Sastaše se srpske vojevode
Da izborne zakone sprovode.
Neka bude trka neprestana!
Krenuše se partijski botovi
Krenuše se partijski busevi
navališe stranke aktivisti
sve pragove staše obijati
da sigurne glasove pronađu.
Ne može se hladnjak otvoriti
da iz njega Vođa ne iskoči.
To trajaše četre's i pet dana,
četre's dana oka ne sklopismo
sve od njinih dičnijeh govora.
Kad nastupi izborna tišina
narod stade misli razmišljati:
"Kome ćemo privoleti carstvu?"
Jedni viču: "Na nama je carstvo!
Od Sloba je nama ostanulo!"
Drugi viču: " Na nama je carstvo!
Zoran ga je nama ostavio!"
Treći viču: " Na nama je carstvo!
Nama su ga tajkuni namenili
da se š njime bratski kusuramo."
Jedan ćuti, ništa ne govori.
On sam znade na koga je carstvo.
Tad sedoše starci mudrijaši
iz Republičke izbor - komisije,
da razreše na koga je carstvo.
Tri su dana mudri mudrijali,
mudrijali, blago prosipali
da odrede na koga je carstvo.
Kad ujutru beli danak svanu,
danak svanu i udari sunce
pred kamere baja išetao
predsedniče izbor - komisije:
"Poštovane dame, i gospodo!
'Vako knjige indžijeli kažu!
Nije carstvo ni vaše ni naše,
nije carstvo ni ovije ljudi.
No je carstvo naše propanulo
propala nam državna blagajna
sve plaćajuć' zbore i govore
propali smo ko Bugarska skupština,
propali smo i nema nam spasa.
Nego čujte, braćo, i počujte!
Knjige naše ovako zboraše:
Da mi naše carstvo ustupimo
ustupio braći crnpurastoj
da na njemu beli gradak grade
beli gradak ni na zemlji ni na nebu
no na vodi ladnoj biogradskoj!
Tako ćemo carstvo sačuvati,
tako ćemo samo mi opstati!
Kad to začu sirotinja raja,
kad to ču i riječi razumede,
stade vriska, stade huka :
Gde su naše tri 'iljad' dinara,
gde su naše velike dnevnice,
kojeno smo krvavo zaradili,
sve sedeći uz kutije biračke,
gde su novci, ostali vam pusti?"
Pa zgrabiše stalke i stolove,
sitan pribor i plastične čaše,
poteraše mudre starine
da im više traga ne ostaše.
Ostadoše posteri iscijepani,
ostadoše krupni bilborderi,
ostadoše boti neplaćeni
da svedoče o srpskoj neslozi
i o volji izbornoj naroda.

среда, 5. март 2014.

KAŠNJENJE

Telefon je zvonio dugo. Stari dobri fiksni telefon. Toliko me dugo niko nije zvao na taj broj da sam čak i zaboravi kako zvuči to zvrrrrrrrrrrrrrrring koje se gubi u uglovima mog praznog stana. Nekoliko desetina sekundi sam gledao u monitor računara ne obraćajući pažnju na iritirajući zvuk. No, kako taj sa druge strane nije odustajao, ja sam se predao, spustio noge sa radnog stola i počeo da tražim telefon među smećem koje je ležalo u gomilama na mom podu. Kad živiš sam, nemaš baš mnogo vremena da se baviš sitnicama kao što je higijena stana.
Posle kraćeg rovarenja po ostacima naručenih jela i grickalica, pronašao sam dobro poznati zeleni telefon. Zaostavštinu svojih roditelja. Nešto što su mi, osim stana na četvrtom spratu zgrade u centru grada, ostavili iz tih srećnijih vremena kada smo bili porodica. Ili sam bar ja mislio da smo bili porodica.
Nisam odvajao pogled od monitora na kome su klizili redovi nekih tuđih priča i fotografije nekih tuđih života. Prokletnik u mojim rukama nije prestajao da zvoni. Oklevao sam se da podignem slušalicu. Fiksni telefon je ljudima služio samo da mi jave da je neko umro. Prebirao sam po glavi listu preživelih rođaka.
-          Halo!
-          Halo! – glas sa druge strane žice grgoljivo se javljao neko kao da su mu usta puna tečnosti.
-          Ništa vas ne čujem, morate glasnije!
Glas sa druge strane žice ućuta. Sigurno pogrešan broj. Ima dokonih ljudi danas, šta da se radi. Krenuh napamet rukom da spustim slušalicu, kad se opet začu grgoljenje sa druge strane žice.
-          Nenade, vi ste?
-          Ja sam, ja. Ko li je ovaj što me zove po imenu? Tako me godinama niko nije zvao.
-          Ovde … glas se opet izgubi u grgoljenju, ovde Mihajlo Kostić. Znate, susreli smo se.
-          Morate biti precizniji, ja srećem mnogo ljudi, takav mi je posao.
-          Meni su dali vašu knjigu.
Pogled se zaustavi na pretposlednjoj polici. Na njoj su stajale još četiri nepoklonjene knjige, mog literarnog prvenca, romana o sjebanosti moje porodice. Za sve ove godine tokom kojih sam razdelio prvi i jedini tiraž, niko od tih samozvanih kritičara, izdavača, urednika, editora i ostalih pedera nije me udostojio odgovora. A sad, javljao se taj Mihajlo i pozvao me je po imenu.
-          Recite, Mihajlo – trudio sam se da mi glas ne treperi od uzbuđenja.
-          Izvinite što vam se ranije nisam javio, nisam bio u prilici …
-          Ma, ništa zato. Drugi mi se nisu javljali ni kada su bili u prilici. Shvatio sam u sekundi koliko je moj odgovor bio glup i ućutao sam.
-          Bio sam u bolnici, znate, čitava desna strana tela mi se oduzela. Pluća i mozak mi otkazuju. Pustili su me nazad da umrem.
Zašto li on to meni priča? Šta će meni njegova lična golgota? Ramenom sam pridržavao slušalicu, zavalio se na stolici i vratio praćenju događaja u virtuelnom svetu. Čekao sam da kaže nešto važno, nešto o mojoj knjizi.
-          Baš mi je žao, gospodine Mihajlo. Niste imali sreće.
-          Nisam. Otkako sam došao u dom, sve je pošlo naopako. I da nije bilo vaše bake Vukosave…
-          Nije ona moja baka!
Htedoh po drugi put da mu spustim slušalicu. Pred očima mi izađoše slike toliko žive da sam morao ustati i pustiti svetlo unutra prvi put posle nekoliko meseci. Suva Vukosavina glava sa teko po nekom sedom vlasi koja je bila meka u deteta i njene mrtve crvene oči koje su pretile da ispadnu iz otromboljenih kapaka iz kojih je večito curelo ponovo mi se nađoše pred očima. Počeo sam nesvesno da spustam glavu u želji da ne gledam u njih.
-          Nije ona moja baka, ja sam je samo posećivao jednom nedeljno.
-           Znam, ona mi je mnogo pričala o  vama ponosila se vašim uspehom. Ona mi je i dala knjigu na čitanje. Nekoliko dana pre nego što je …
-          Zadržite knjigu slobodno. – Bio sam razočaran. Tip nije bio izdavač.
-          Možda biste hteli da imate uspomenu na baku?
Sećam se svake nedelje. Dok su se moji izvozili na plac da se tamo najedu roštilja i prespavaju popodne, ja sam, uredno začešljan i sa cegerom u levoj ruci, kucao na vrata Vukosavine sobe u staračkom domu. Vukosava nije bila moja baka, ali su moji sklopili ugovor o njenom izdržavanju jer je ona bila mamina dalja rođaka, a još važnije, bila je vlasnica određenih kvadrata u centru grada i na ostrvu Krku. Nazivao sam joj Boga, ne shvatajući poentu pozdrava, a ona je ćutala u svojoj fotelji u dubokom mraku i posmatrala me je svojim krvavim očima. Bez reči bi mi pružala svoju koščatu, kao vosak žutu i grobno hladnu ruku. Ja sam uzimao hoklicu i makazicama sekao njene nokte. Ti nokti, nalik kandžama, koji su rasli kao u živog mrtvaca, leteli su svuda naokolo, dok je baba Vukosava klela moje roditelje. Klela ih je jer je umišljala da će je otrovati i pre vremena oterati u grob, a sve zarad tih prokletih stanova. A, u stvari, moje roditelje je savršeno bolelo za baba Vukosavu. Oni su imali mene.
-          Hvala vam, gospodine Mihajlo, od baba Vukosave mi je ostalo dovoljno uspomena! ( I trauma, mislio sam.)
-          Naravno, Nenade, izvinite što sam insistirao. Znate, ja sam pažljivo pročitao vašu knjigu i smatram da je u njoj mnogo dobrih stvari rečeno. Ima i grešaka, ali, živi smo ljudi, grešimo svi.
-          Tako je. E, pa, hvala vam što ste nazvali…
-          Želeo bih da vam sada ja uzvratim poklon, Nenade.
-          Ali, ja…
Opet tišina i pucketanje statike. Mihajlo se, očito, naprezao da kaže to što je zamislio.
-          Želim da vam poklonim nešto svojih knjiga. Moje komšije su, da ne kažem polupismeni, ali su daleko od toga da vole knjigu. Zato ne bih da im pričinim to zadovoljstvo da ih koriste za potpalu roštilja ili da njima teraju komarce.
-          Shvatam, ali imate li vi nekoga svog?
-          Imam, ali moj unuk nema vremena da svrati po te knjige. Živi u Mađarskoj.
-          A vaš sin, kćerka?
-          Moj sin me je i doveo ovde.
Još jednom sam zasrao sa odgovorom. Bilo mi je krivo zbog tog nepoznatog sagovornika koji troši svoj dah u razgovoru sa mnom. Bio je sam i podsećao me je na Vukosavu. A ona je, isto tako, ostala sama do kraja. Moji nisu mogli da dočekaju da Vukosava umre, nego su rešili da uzurpiraju njenu kuću na Krku. Usput, kao da ih je stigla babina kletva, skrenuli pogrešno i završili na pogrešnoj strani barikada koje su tih dana nicale kao pečurke posle kiše. Vratili su se posle nekoliko nedelja pregovora sa lokalnim brđanima i debele svote deviza koje je otac poslao da mu vrate ženu, ali su moji roditelji već bili mrtvi. Poživeli su nekoliko godina ne izlazeći iz stana čak ni po osnovne potrebe. Stan na Krku mirno je zauzet od strane žene koja ga je čistila i čuvala poslednjih 30 godina. Ja sam morao da radim sve poslove u kući i nisam imao vremena da odlazim kod Vukosave. Nekoliko puta su me zvali iz doma, govoreći da Vukosava odbija da razgovara i da jede dok ja ne odem tamo, ali ja nisam mogao, nisam imao vremena. Nisam hteo. Tako je i umrla u tami svoje sobe. Moji su platili sahranu, ali sam samo ja bio na groblju.
-          Svratiću ovih dana, gospodine Mihajlo, čim budem imao vremena. Sad sam u poslu.
-          Svratite obavezno, Nenade. Gledaću da vas sačekam Dubok kašalj prekide dalji razgovor.
-          Ne naprežite se, doći ću. Obećavam.
Naravno da nisam otišao. Nisam mogao, nisam imao vremena. A hteo sam. Tek nedelju dana kasnije, našao sam se ispred doma i odlučio da svratim. Portir me je uputio na sobu u kojoj je bio Mihajlo. Živeo je u istoj zgradi kao i Vukosava. Šetao sam dobro znanom stazom naviknutim korakom kao da nije prošlo petnaestak godina od kada sam poslednji put bio ovde. Na ulazu sam se sudario sa medicinskim sestrama koje su snosile neke kutije. Pridržao sam im vrata.
-          Ej, koliko knjiga je imao Mihajlo! Nije imao mesta ni da se okrene. Kaže onaj profesor da te knjige vrede čitavo bogatstvo. Ali, džabe mu je kad je umro sam.
Zaleteh se na drugi sprat, preskačući po dva stepenika. Zadihan, stao sam pred vratima na kojima je bila zalepljena umrlica. Mihajlo Kostić, star 83 godine, gledao me je sa male slike. Prijatan topao pogled, suva glava, sa dosta kose. Ni nalik Vukosavi. Ušao sam u malenu garsonjeru. Čistačica je već kvasila linoleum i rasturala prljavu mrlju. Zavese behu skinute i sunce je ispunjavalo svaki ugao. Ne beše ni fotelje ni kreveta. Samo jedan sto i na njemu koverta. Bila je za mene, znao sam. Podigao sam je. na njoj je krupnim kaligrafskim rukopisom bilo napisano moje ime. Ispod toga samo jedna reč.
                                                                                        RAZUMEM.
U koverti je bila moja knjiga koja je govorila o raspadu porodice o mladima koji nisu brinuli o svojim starcima, o životu koji se sveo na potragu za novcem, kvadratima i zaboravom. Zaplakao sam tamo, u sobi, i nisam prestao da plačem sve dok nisam ušao u svoj baba Vukosavin stan.